VIJESTI | Mostar

RSS VIJESTI 

Verzija za štampuPošalji na e-mail

Fašizam je svuda oko nas

Baš u trenutku kada pomislim da je za mene poezija mrtva i nebitna pojavi se knjiga koja me obasja nadom. Knjiga pjesama Zbogom, fašisti Marka Tomaša je njegova najzrelija, i bez ikakve sumnje, njegova najbolja pjesnička zbirka. Začeci ove knjige su bili vidljivi u ranijim Markovim knjigama, i neću pretjerati ako kažem da sam očekivao ovako potpunu, zaokruženu zbirku. Ova knjiga ima u sebi ono što za mene čini poeziju danas, ima tajanstvene sastojke ljudske duše, eho kosmosa, mirisne trave ili pjesmu kao politički iskaz, kao jasan etički stav, i govor o stvarnosti. Posebno me raduju precizne i jasne pjesme koje govore o kompleksnom identitetu, „nepriznatom“ od tri be-ha boga i tri be-ha nacije. Identitetu jednog čovjeka, pjesnika, anarhiste i vjernika i ateiste i pagana istovremeno. U ovoj knjizi i hrizanteme su fašisti, a kiša preuzima komandu nad svim stvarima i rastapa tužni i lijepi svijet grada uništenog ratom. Svaka istinita knjiga pjesama našeg doba je lična karta vremena u kojem pjesnik živi, svjedočanstvo i trajni dokument. Nema većeg uspjeha za poeziju. (Faruk Šehić)


RANE I SOL MARKA TOMAŠA: Ako još niste upoznali Marka Tomaša, mislim da vam je krajnje vrijeme da to uradite. Pronaći ćete ga u ovim pjesmama, radosnog što je opet stao na prvu liniju obrane tuge. Potražit ćete ga potom, siguran sam, i u "Marku Tomašu" i u drugim starim pjesmama. Jer Marko Tomaš nije čovjek jedne knjige, jedne pjesme, jedne čaše, jednoga grada. Vidjet ćete, čim ga upoznate, da mu je srce smrskano kao kost, i shvatit ćete da je to baš zato što srce Marka Tomaša ne može okoštati. Kao što ni njegovi stihovi ne mogu okoštati. Jer ih piše čovjek neprestano zapitan kako je moguće živjeti i što uopće znači biti živ među tolikim smrtima. Jer ih piše čovjek neprestano zaljubljen među tolikim mržnjama. Čovjek smrtno živ i smrtno zaljubljen. Marko Tomaš. Čovjek koji pred vas iznosi svoje rane i svoju sol. Bez namjere da pjesmama olakša bilo čiji život. Pa tako ni ovaj svoj kojega je samom sebi poštedio da bi ga živio i pisao onako kako to radi Marko Tomaš. Bespoštedno. (Predrag Lucić)

U doba non-stop rasprodaje, ideja i ideala kojima dnevno ističe rok trajanja, ne postoji jasnija kontra svim

mogućim tiranijama od društveno nekorisnih i subverzivnih radnji kao što su, na primjer, zaljubljivanje ili pisanje stihova. Markova je poezija pokret unutrašnjeg otpora, znak slobode i samim time čin antifašizma. Čitanje i pisanje pjesama jedan je od rijetkih preostalih načina kojima se, makar na jedno popodne, može reći /zbogom/ tiranima. Tomaš to ustrajno radi već godinama, zbog čega se, nažalost, nije smanjio broj fašista, ali se zato povećao broj slobodnih čitatelja na barikadama poezije. (Olja Savičević Ivančević)

SVETAC

Kada sam ga srela
upravo je pobio obitelj.
Sjedio je na zgarištu kuće
izgledajući iscrpljeno.
Toliko je planina udahnuo,
toliko gradova, krvi,
i čitavo jedno jezero
sa gordim labudovima.
Kada govori
sate ispuni kasnonoćni jazz.
Priča o Parizu
i kako je u Barceloni
poljubio hermafrodita,
planirao otići u berlinski ZOO
udaren čarobnim gljivama,
a završio u ulici punoj prostitutki
još luđi, u potpunom očaju.
Tijelo je, u stvari, vječno, ništavno.
Tako i duša graniči sa suncem.
Moj je dragi tako lijep.
Ponaša se kao smrt.