Kako izgledati 10 godina mlađe bez botoxa

Ovako znam da, osim momentalne radoznalosti i želje da se ustanovi tačna i konkretna cifra, u tom pitanju nema ni zlobne primisli, niti kakve sitnošićardžijske kalkulacije, svojstvene, recimo sarajevskim ša(rm)nerima.

Nasmijem se glasno i  kažem mu iskreno koliko imam godina,  nakon čega slijedi njegovo jednako iskreno iznenađenje:

 

-  Svaka čast! Pa ti puno bolje izgledaš od većine žena moje generacije!

-  Dobro. – kažem što mogu ravnodušnije. Sad kad si mi dao do znanja da si mlađi od mene, reci, koje si ti to godište? 

 

- ’73. – saopštava uz trijumfalan osmijeh.

 

-  E, pa ne bih ti se baš mijenjala za godište! Moja generacija je bar uživala u mladosti krajem 80-ih! Vas je više  pod zemljom i van zemlje nego što vas hoda po njoj! – uzvraćam ja kako najbolje znam: sarkastično.

 

Na taj moj komentar, lice mu namah dobi melanholičan izraz. Pogleda u vrhove svojih cipela i skrušeno, kroz zube, procijedi:

 

- Pa, jes’….ja tek malo progled’o u životu, a ono krenu rat…

 

…

 

Pješak sam po ideološkom ubjeđenju, a u strahu od sve učestalijih napada profesionalnih otimača ženskih torbi na našim ulicama, istu nikad ne nosim izvan radnog vremena, a naročito ne na večernje izlaske vikendom. Zbog potrebe da, ipak, negdje strpam mobitel, ključeve, ogledalce i karmin, u grad, na neobaveznu kafu već godinama izlazim, najčešće u jednoj te istoj jakni sa dubokim džepovima.

 

Dok sam se tako odjevena prošle godine vraćala kući sa neke popodnevne subotnje kafe, na tramvajskoj stanici preko puta Predsjedništva BiH, put mi je prepriječio mladić kojeg sam ranijih godina, dok se još nisam bila preselila u sarajevski centar, često viđala u tramvaju.

 

- Vas odavno nisam vidio…Sjećate li me se….iz tramvaja….Hrasno, ako se ne varam…. – govori mi, osmjehujući se srdačno.

 

- Preselila sam se…- kažem oprezno, pokušavajući da ga zaobiđem.

 

- Baš mi je drago da Vas vidim…Možemo li se konačno upoznati?

- Može – velim razoružana njegovom ljubaznošću i upornošću. On izgovara svoje ime i priža mi ruku koju prihvatam. Kažem mu svoje ime, ispuštam njegovu ruku i istovremeno se odmičem, u namjeri da tako i završim ovu konverzaciju.

 

- Imate li vremena za jedno piće? – nastavlja on sa pitanjem, neprimjetno mi spustivši ruku na rame.

 

Gledam ga i mislim: To je, dakle, ova nova generacija. Drski i sigurni u sebe! Sve pohvale za hrabrost i poduzetnost! Hajde baš da vidim koliko će vremena zaista imati za njega…kafana je, ionako, tu blizu….

 

- Pa, hajde. Idemo! – zapovijedam ja, jer se ionako iz aviona vidi ko je od nas dvoje stariji.

 

Čim smo dobili svoja pića, mlađahni momak prelazi na ‘Ti’ i otpočinje svoj monolog:

 

- Znam ja da sam malo mlađi od tebe, ali ja sam te još prije par godina primjetio i….stvarno me privlačiš….ne znam….mislim nije foluška….stvarno mi se sviđaš…eto, kad sam te se odmah sjetio, a ti kažeš da se već četiri godine ne voziš tramvajem….

 

- Koje si godište? – prekidam ga pitanjem. 

 

- ’84. – kaže tiho, uperivši svoje žudne, dječačke oči u mene, kao da unaprijed traži oprost za svoju mladost.

 

Nasmijem se glasno. Šta drugo mogu!?

 

- Ma, dobro…nema veze... – nastavlja on. Mislim, stvarno nema….ja bih stvarno volio da se vidimo ponekad…da izađemo i to….eto, mogli bi i večeras…

 

- Večeras je već za tri sata… – kažem.

 

- Pa, dobro, nema veze, sutra je nedjelja…ne radi se….eto recimo u…. Gleda, prvo, par sekundi u svoj mobitel, a onda se namršti. Zbunjeno fiksira pogled na zglob moje lijeve ruke i pita:

 

- Izvini, koliko je sati? Iscurila mi baterija na mobitelu….

 

 

iscurila mi baterija...

 

Kažem mu koliko je sati. Tada mi i samoj sinu koliko je sati: vrijeme za razlaz.

 

Shvatam da nikako ne mogu da zamislim sebe pored nekoga ko nikad nije imao ručni sat i ko tačno vrijeme provjerava na mobitelu. Shvatam koliko mi je taj mladić smiješan i koliko bi tek ja njemu bila smiješna kad bi shvatio da ja svoj klasični ‘Citizen’ ručni sat  proizveden u prošlom stoljeću, ne skidam ni kad spavam!

 

- Hvala na piću! – kažem ja teatralno. - Odoh ja sad…

- Pa, gdje ćeš…daj mi bar broj mobilnog….

- Ali, iscurila ti je baterija….ne možeš ga ukucati…

- A, jà…vidi mene…nego, daću ja  tebi moj broj…

 

On diktira, a ja se pravim da  ukucavam broj u svoj mobilni.

 

- Haj’ pa se javi kad opet budeš raspoložena za piće…

 

- Hoću… – lažem ja i udaljavam se žurno, prije no što mu padne na pamet da me prati do kuće. Srećom, nije se sjetio.

 

…

 

Iskustvo me uči da u zakonima međusobne privlačnosti, godine - kao, uostalom, ni nacionalnost, religija, jezik i ostale proklamovane socijalne barijere, - ne igraju ama baš nikakvu ulogu. Neko vas privlači i vi ga uspijete, ili ne uspijete privući sebi, zbog niza, najčešće neuhvatljivih i neobjašnjivih sitnica i detalja koje sa godinama  i ostalim biografskim podacima nemaju veze. Bar ne direktne!

 

 

Ženama koje, ipak, i dalje vjeruju kako u pronalaženju muškarca njihovih snova, njihove godine igraju presudnu ulogu, savjetujem slijedeće: prije no što krenete u osvajanje, ostavite torbu, (a, bogami, i ručni sat!) kod kuće!

 

Bilo da je u pitanju obični dnevni ili, pak, specijalni, večernji - svaki izlazak bez torbe, daje vam 10 godina mlađi izgled! Garantovano i bez botoxa!

 

 

izlazak bez torbe - trik koji uspjeva

 

 

- Adisa Busuladžić