Hercegovac - isti Kenjac

Radnja 'Kenjca' odvija se u ljeto 1995., kada Boro sa ženom i sinom prvi put nakon osam godina, dolazi u rodne Drinovce gdje se susreće sa svojim bratom, vezanim za invalidska kolica, nakon ranjavanja u opkoljenom Sarajevu, kao i sa ocem, s kojim već godinama ne govori.

Razlog tomu je neraščišćena  porodična drama o kojoj i otac i sin tvrdoglavo šute, poput kenjca Rikija koji u filmu statira kao dramski simbol.

Nakon projekcije, jedan je novinar pitao Nuića zašto je, kao rođeni Sarajlija koji od rata živi u Zagrebu, filmsku priču smjestio u Drinovce, na što je Nuić mirno rekao da je on porijeklom iz Drinovaca, da su Drinovci rodno selo njegovog oca, te da mu je bilo sasvim logično jednu porodičnu dramu, u čijoj osnovi leže nerazjašnjeni odnosi između oca i sina, upravo tamo smjestiti.

Onda je drugi novinar pitao Nebojšu Glogovca da li mu je bilo teško igrati hercegovačkog Zagrebčanina koji se vraća u Zapadnu Hercegovinu upravo u vrijeme trajanja akcije operacije 'Oluja', s obzirom da je on, Nebojša, dolazi iz Beograda.
Na to je ovaj rođeni Trebinjac, coolerski rekao da je ulogu u filmu i prihvatio upravo zbog toga što film nema nikakve veze sa ratom, već sa porodičnim odnosima u jednoj tipičnoj hercegovačkoj familiji iz kakve i sam potiče. Dodao je još i da su njegovi porodični korijeni nevesinjski.

Mene je, kao rođenu Mostarku, trebinjskog porijekla, nakon rata nastanjenoj u Sarajevu, svaki od likova u ovom Nuićevom filmu podsjećao na nekog od likova iz moje familije, koja takođe ima svoje godinama prešućivane drame.

Tako sam upravo i rekla Nuiću i Glogovcu pred ostalim novinarima i glumcima, dok su me njih dvojica klimala glavom u znak razumijevanja.

A onda me sve to skupa ponukalo da sa vama podijelim slijedeću priču:

'Bilo jednom jedno tvrdoglavo, šutljivo, kadkad nerazumno, ali uvijek izdržljivo i radišno stvorenje.

Priroda njegovog karaktera odgovarala je karakteru prirode u kojoj je živio: krš, kamen, šikara, drača...

Svo rastinje koje uspije izniknuti na tom kamenjaru, poput ljekovitih trava, smokava i grožđa, teško se presađuje i izvozi u druge krajeve, jer čim se od tog krša udalji, gubi svoj miris, okus i kakvoću.

Zbog jakog sunca ljeti i još jače bure zimi, bezmalo sve što u tom kršu raste, razvija se malo 'nahero' i na svoju ruku.

Zbog drače i kamenjara, teško mu se i prilazi blizu. No, svejedno. Ne prestaje ono da provocira, fascinira i plijeni, jer, uprkos svega, stalno napreduje i razvija se, i to nikad sam o u jednom, već uvijek u više pravaca istovremeno.

Stvorenje izniklo u takvom pejzažu, i samo ima posebnu, osebujnu, a oporu prirodu.

Lako ga je prepoznati u masi drugih stvorenja, jer strši i izdvaja se iz nje cijelom svojom pojavom.

Istovremeno joj nedvojbeno daje do znanja da sve što želi jeste da ga ta masa ostavi da na miru radi svoj posao.

To joj, istina, nikada jasno i glasno ne kaže, jer ne voli puno da se glasa.

Ono i ne razmišlja o masi.

Razmišlja o svom narednom teretu kojeg mu valja samom iznijeti na leđima.

Niti voli da stupa u kontakt, niti se obazire se na znatiželjne poglede ostalih, obično lijenih, a brbljivih i bučnih stvorova, upornih, u svojoj nakani da privuku njegovu pažnju, ometu ga u njegovom poslu, i izbace  iz duševne ravnoteže.

Ta bučna, brbljiva, nemirna, nehajna masa, ponekad su toliko bezobzirna i agresivna u toj svojoj nakani, da tom stvorenju iz čiste obijesti, jašu po leđima i vuku ga za uši i rep.

Sve to ono zna, ali sve to mirno i strpljivo podnosi dugo vremena.

No, onog momenta kad više ne može da izdrži, ono se prodere i zanjače, ispuštajući iz sebe zvuk tako očajnički i tako prodoran, da ga jasno čuju i u njegovom i u susjednoj dolini ili selu.

Onda ta dokona, dosadna, nasrtljiva masa, naglo ušuti i pobjegne što dalje od tog čudnog stvora, u strahu od njegovih kopita, u strahu od onoga što bi - nakon što ga je toliko dugo mučila - od tog izmučenog stvora sada mogla čuti i doživjeti.

Ipak, ta bezlična i beskrupulozna masa toliko je ljubomorna na to stvorenje i sve njegove posebnosti, da je smislila način da ga u potpunosti uništi: proglasila ga je prevaziđenim atavizmom i nepotrebnim recidivom prošlosti.

Jednostavno je ocijenila kako to stvorenje ne odgovara zahtjevima modernog života koje je ona stvorila, i zbog njegove posebnosti ga osudila na nestajanje.

A kto je ta,  šta je ta, da prostiš....gje je ta, odakle je ta, kuda je ta masa, rekti?  
E, pa grupisana je, inače, u tri velika 'nacionalna' centra, kilometrima udaljena od krša i drače.

U tim se 'velikim' pa još i 'nacionalnim' i 'urbanim' centrima, svi se trude izgledati, pričati i deklarisati svoj identitet na isti način.

A jedino u što ulažu istinski napor i jeste to da lijepo izgledaju i još ljepše pričaju i deklarišu se jerbo baš i nisu navikli da šute i rade!

U tim se 'velikim', 'nacionalnim', 'urbanim' centrima niko iz mase ne nosi svoje breme šutke, na svojim leđima, već se olako, uz pomoć kitnjastih fraza prebacuje na tuđa.

U tim i takvim centrima, ono stvorenje ni ne može da opstane. Ako ne želi da ga masa pregazi i ubije, mora da mutira.

U prvoj mutaciji, karakter je još jak, pa od onog stvorenja tamo načine konja ili psa, ali sa svakom novom mutacijom, asimilacijom i generacijom, ono htjelo-ne htjelo, poprima oblike predatora, najčešće hijene.

I šta će se desiti, pitam se ja, kada jednog dana, u ne tako dalekoj budućnosti ovaj šutljivi, svojeglavi, ali radišni i hvale vrijedni stvor konačno izumre? Kad više niti jednog ne bude?

Koga, pita te se?
O kome ja to, u stvari, pišem?
O kenjcu, ili magarcu, ili o Hercegovcu? Svejedno. Meni su i jedan i drugi najdraža i najljepša stvorenja na svijetu. Ali, čeka ih, bojim se, ista sudbina.

- Adisa Busuladžić